Kako samo to vrime leti, nestaje, juriša ne zaustavljivo. Još smo se jučer parili mladi i cijeli sivjet je bio ispred nas. Onda kako vrijeme prolazi naši dragi ljudi, kako bi rekla moja baba Marketa, se polako tribe partu na neko lipše misto. Ka bob ili biži kad ih otvoriš. Nestaju pritvaraju se u zrnca i prah.
Tako je to i tako mora biti. Ali nekako mi koji još trajemo osjećamo praznine. Za neke ne želiš ni pomisliti da ih više nema. Sve su to naši prijatelji. Neki bolji a neki manje. Pogodi me to. Osjetim veliku crnu rupu. Neku čežnju što nisam više prijateljevao s njima. Tek sad vidiš koliko ti to nedostaje.
Cijelu emisiju možete poslušati na našem Soundcloud kanalu:
